SREDNJA AMERIKA
Srednja Amerika obuhvaca kopneni
most izmedu Sjeverne i Južne Amerike kao i Zapadnoindijske otoke , a
zemljopisno i geološki do kopnene prevlake Tehuantepec pripada
kontinentu Sjeverne Amerike. Povijesno gledano, Srednja se Amerika može
smatrati samostalnim kontinentom. Kopno Srednje Amerike od prevlake
Tehuantepec do prevlake Darién na granici izmedu Paname i Kolumbije
naziva se Centralna Amerika.
Na tom kopnenom mostu pretežno se
govori španjolski. Jedina je iznimka Belize gdje se govori engleski. Na
otocima u Karibima govori se engleski, francuski, španjolski i
nizozemski.
dimanche 24 février 2013
lundi 18 février 2013
.svg.png)
.svg.png)
ANGLO AMERIKA
Angloamerika je termin koji se koristi za oznacavanje onih dijelova Amerike u kojima je glavni jezik engleski ili koje imaju znacajne povijesne, lingvisticke i kulturne veze s Engleskom ili Britanskim otocima. Alternativno, Angloamerika je americki dio Anglosfere.
U Angloameriku se gotovo iskljucivo ubrajaju Sjedinjene Države i Kanada, tj. zemlje koje tvore sjeverni dio Sjeverne Amerike. Belize, Panama, Gvajana (ili Gvajane), Jamajka i nekoliko karipskih država ukljucene su u šire znacenje Angloamerike unatoc svojoj blizini ili smještaju u Južnoj Americi (usporedi s Latinskom Amerikom). Kada se govori o ovoj široj grupi ponekad se koristi termin Anglofonska Amerika.
Nasuprot tome, pridjev angloamericki koristi se u sljedecim pogledima:
Može se koristiti za obilježavanje kulturne sfere koju dijele Engleska, Sjedinjene Države i ponekad Engleska Kanada. Na primjer, "angloamericka je kultura razlicita od francuske kulture." Politicki vode poput Sir Winstona Churchilla, Franklina Roosevelta i Ronalda Reagana upotrebljavali su termin tijekom povijesti u razmatranju "prostornog odnosa" izmedu Sjedinjenih Država i Engleske.
Može se koristiti za opisivanje odnosa izmedu Ujedinjenog Kraljevstva (ili specificno Engleske) s jedne strane i Amerike, posebice Sjedinjenih Država, s druge strane. Na primjer, "angloamericki odnosi su bili napeti prije americko-britanskog rata iz 1812."
Kao imenica, Angloamerikanac može oznacavati osobu iz Amerike koja govori engleskim. Ova se uporaba najcešce javlja u razgovoru o povijesti ljudi koji su govorili engleskim u Sjedinjenim Državama i ogranicen broj ljudi koji su govorili španjolskim u zapadnom SAD-u tijekom americko-meksickog rata. Ova uporaba opcenito zanemaruje razlike izmedu ljudi engleskog, njemackog, irskog ili nekog drugog sjevernoeuropskog podrijetla, te obuhvaca vecinu bijelaca u Sjedinjenim Državama koji govore engleskim.
Angloamerika je nekada bila obecana zemlja za siromašno stanovništvo tadašnje Europe. Gradile su se ceste i željeznice, radilo se u rudnicima i tvornicama, a za to je bila potrebna jeftina radna snaga. Ali danas više nije tako jer je doseljavanje ograniceno u kvotama, a traže se visokoobrazovani strucnjaci. Unutaramericko kretanje novi je tip kretanja, a ima samo jedan smjer: Latinska Amerika-Angloamerika. Meksiko, Kuba i otoci Antila podrucja su s kojih stanovnici odlaze u SAD ili Kanadu, zbog ekonomskih, ali i politickih razloga. Stoga je i španjolski jezik u nekim djelovima Angloamerike, uz engleski, postao gotovo i službeni jezik.
LATINSKA AMERIKA
Latinska Amerika se sastoji od država Sjeverne Amerike (Meksiko), Centralne Amerike (od Gvatamale to Paname), pojedinih ostrva u Karibima i Južne Amerike ciji stanovništvo govori romanskim jezicima iako se u istim zemljama govore i izvorni Americki jezici. Najcešce se pod pojmom Latinske Amerike podrazumijevaju države u kojima se govore Španski i Portugalski.
VENECUELA
Venezuela je najsjevernija država Južne Amerike, smještena na obali Karipskog mora. Na zapadu granici s Kolumbijom, na jugu s Brazilom te na istoku sGvajanom.
Na istoku oko jezera Maracaibo i u središnjem dijelu zapadno od rijeke Orinoco reljef je nizinski. Na krajnjem zapadu zemlje uz kolumbijsku granicu, zatim duž veceg dijela obale te izmedu spomenutih nizina pružaju se najsjeverniji ogranci Anda u kojima nadmorska visina doseže 5007 m (Bolivarov vrh). Istocno od Orinoca reljef se uzdiže prema jugu i istoku i tvori zapadni dio Gvajanskog gorja u kojem se nalazi Andeoski vodopad, najviši na svijetu (pad vode je 979 m).
Klima Venezuele je tropska, uglavnom vlažna i vruca, nešto blaža samo u gorskim predjelima. Najveca rijeka je Orinoco koji utjece u more velikom deltom.
Na podrucju Venezuele osnovana je 1522. jedna od prvih španjolskih naseobina u Južnoj Americi, a nešto kasnije je vecina venezuelanskog teritorija ukljucen u sastav potkraljevstva Nove Granade, a manji je istocni dio prikljucen Novoj Andaluziji.
Nakon nekoliko neuspješnih ustanaka zemlja je proglasila neovisnost od Španjolske 5. srpnja 1811. pod vodstvom Simóna Bolívara. Borba za samostalnost potrajala je deset godina, a u njoj su se uz Bolívara istakli i generali Antonio José de Sucre i José Antonio Páez koji je postao i prvim predsjednikom Venezuele nakon raspada unije s Ekvadorom i Kolumbijom godine 1830.
Politicki život Venezuele u 19. i ranom 20. stoljecu obilježili su nestabilnost, žestoka borba za vlast i diktature. Nakon smrti autoritarnog vode Juana Vicentea Gómeza godine 1935. zapocela je demokratska preobrazba zemlje koja je dovela do konacnog povlacenja vojske iz politickog života 1958. Iskorištavanje nalazišta nafte povecalo je nacionalno bogatstvo.
Godine 1998. za predsjednika je izabran populist Hugo Chávez, potpukovnik padobranstva i glavni organizator neuspješnog pokušaja državnog udara u veljaci 1992. Chávez je proveo opsežne reforme politickog sustava, ojacao socijalnu državu s ciljem poboljšanja životnih uvjeta najsiromašnijih slojeva i zahladio odnose sa SAD-om zastupajuci istovremeno inicijative za regionalno povezivanje i suradujuci s komunistickom Kubom. Njegova je politika izazvala protivljenje venezuelanskih gospodarstvenika, sindikata i studenata; popularan je u dijelu stanovništva zemlje, medu siromašnijima
URUGVAJ
Ime Urugvaj je država u Južnoj Americi, smještena izmedu Brazila na sjeveroistoku i Argentine na zapadu, s obalom na Atlantskom oceanu i estuariju Rio de la Plate. Oko polovice stanovništva zemlje živi u glavnom gradu, Montevideu.
Urugvaj je druga najmanja zemlja u Južnoj Americi, ali i jedna od politicki i gospodarski najstabilnijih.
"Urugvaj" dolazi iz jezika Guaraní domorodackog stanovništva ove regije, a znaci "rijeka obojanih ptica".
Prvi Europljani stigli su na podrucje današnjeg Urugvaja u ranom 16. stoljecu. I Španjolska i Portugal pokušali su kolonizirati zemlju, a konacnu su pobjedu odnijeli Španjolci. Buduci glavni grad Montevideo osnovan je pocetkom 18. stoljeca i ubrzo je postao rival Buenos Airesu preko Rio de la Plate. Ipak, u španjolskom kolonijalnom sustavu Montevideu je pripala više vojna, a Buenos Airesu trgovacka uloga.
U ranom 19. stoljecu diljem Južne Amerike, pa tako i u Urugvaju (zvanom tada i Banda Oriental, "Istocno podrucje") nastali su oslobodilacki pokreti. Urugvajski teritorij bio je predmetom spora novonastalih država Brazila i Argentine. Brazil je prikljucio podrucje 1821. pod imenom Provincia Cisplatina, ali nakon pobune 25. kolovoza 1825 Urugvaj je izvojevao neovisnost potvrdenu ugovorom u Montevideu 1828.
Domorodacko stanovništvo Indijanaca Charrúa je tijekom tri stoljeca kolonizacije desetkovano, a taj je proces kulminaciju doživio 11. travnja 1831. u masakru kod Salsipuedesa kojeg je vodio general Fructuoso Rivera, prvi predsjednik Urugvaja. Posije tog datuma preostali Charrúe su raspršeni i njihova je kultura prestala postojati, iako charrúanska krv još uvijek tece žilama mnogih Urugvajaca kao rezultat miješanja španjolskog i indijanskog stanovništva u kolonijalno doba. Cetiri pripadnika naroda Charrúa – Senaqué, zatim voda Vaimaca Pirú, ratnik Tacuabé i njegova žena Guyunusa – odvedeni su 1833. u Pariz i tamo pokazivani kao cirkuska atrakcija.
U drugoj polovici 19. stoljeca Urugvaj je sudjelovao u Ratu trojnog saveza (s Brazilom i Argentinom) protiv Paragvaja.
Zemljom je vladao niz izabranih, ali i imenovanih predsjednika, prolazila je kroz povremene sukobe sa susjedima, doživjela politicke i ekonomske fluktuacije i modernizaciju te velik priljev imigranata, najviše iz Europe. Za mandata predsjednika Joséa Batllea y Ordóñeza Urugvaj je postao napredna država sa složenim sustavom socijalne zaštite; vecim dijelom 20. stoljeca zemlja je bila ravnopravna europskim nacijama. Zbog naprednog socijalnog sustava i stabilne demokracije Urugvaj je dobio nadimak "Švicarska Latinske Amerike".
Urugvajsko se gospodarstvo temelji na izvozu poljoprivrednih proizvoda. Dva su svjetska rata donijela zemlji blagostanje zbog povecanog izvoza žitarica i govedine u ratom opustošene europske zemlje. Nakon drugog svjetskog rata svjetske cijene prehrambenih proizvoda naglo su pale što je prouzrocilo velike probleme urugvajskoj privredi. U 1960-ima se poceo raspadati sustav socijalne zaštite. Vlada je izgubila potporu javnosti, osobito studenata, radnika i obitelji niže socio-ekonomske klase koji su najjace osjetili posljedice prilagodbe na marginalizaciju poljoprivrede u svjetskom gospodarstvu. Na krizu je nasiljem odgovorila radikalno lijeva skupina Tupamaros što je potaklo vladu da pojaca represivne mjere, ukljucujuci i ukidanje osobnih prava pod predsjednicima Jorgeom Pachecom Arecom i njegovim nasljednikom Juanom Maríom Bordaberryjem. Na koncu je 1973. vlast u zemlji preuzela vojska, cime je zapocelo 11-godišnje razdoblje diktature u nekoc najstabilnijoj demokraciji na kontinentu. Demokracija je ponovno uspostavljena 1984. izborom Julia Maríe Sanguinettija za predsjednika
SURINAM
Republika Surinam (bivša Nizozemska Gvajana) je zemlja na sjeveru Južne Amerike. Nalazi se izmedu Kooperativne Republike Gvajane i Francuske Gvajane. Na jugu ima granicu s Brazilom, a na sjeveru izlaz na Atlantski ocean.
Nizozemci su dobili potpunu kontrolu nad Nizozemskom Gvajanom pri kraju Drugog Englesko-nizozemskog rata, Sporazumom u Bredi 31.srpnja 1667. Nizozemska Gvajana je postala autonomna pokrajina Nizozemske 1954-te godine, da bi potpunu nezavisnost stekla 1975-te. Vojni režim koji je predvodio Dési Bouterse vladao je zemljom 80-tih, a demokracija i demokratska vlada je ponovno uspostavljena 1991. godine.
PERU
Peru (španjolski Perú) je država u zapadnoj Južnoj Americi koja granici sa Ekvadorom i Kolumbijom prema sjeveru, Brazilom na istoku, Bolivijom prema istoku i jugu, Cileom na jugu, i sa Tihom oceanom na zapadu. U srednjem vijeku, Peru je bio centar cuvenog Carstva Inka.
Tijekom srednjeg vijeka, Peru je bio centar staro Americkog castrva Inka. Njihov glavni grad, Cuzco, je i dan danas veliki grad, s otprilke 300,000 stanovnika. O bogatstvu Inka je cuo i Španjolski istraživac Francisco Pizarro, koji 1531. godine naše ere stigao na zemlju koja je danas dio Perua. Slabi poslije nedavnog gradanskog rata, Inke su izgubili rat s mocnijim Španjolcima, i Carstvo Inka pada 1541. godine.
Za slijedecih 300 godina, Peru je jedna od najvažnijih kolonija Španjolskog carstva. Glavni grad Lima, brzo postaje najvažniji grad u južnoj Americi. Staro domace stanovništvo, se drasticno smanjilo u ovom periodu. Sa 12,000,000 stanovnika pri kraju vlade Inka, 45 godina kasnije Peru ima malo više od 1,000,000 ljudi. Ni politika Peru kolonije nije stabilna, pa je sam Pizzaro 1541. godine bio ubijen. Ipak zlato i srebro sa Andi bogati Španjolsko carstvo, i Peru ostaje vrlo važna kolonija.
Peru dobiva nezavisnost od Španjolske godine 1821. Uz pomoc susjednih zemalja, i ljudi kao Simón Bolivar, Španjolski zemljovlasnici su konacno protjerani pri kraju 1824. poslije bitke kod grada Ayacucho. Španjolska konacno prihvaca nezavisnost Perua 1879. godine. Nakon rata za nezavisnost slijedi rat sa Ekvadorom oko medusobnih granica, koje ce se tek utvrditi 1999.
Od 1945. do 1980., vojska vlada Peruom. Drugom polovinom dvadesetog stoljeca u Peru postoji znacajan terorizam i veliki problemi s drogom. Sadašnji predsjednik Perua je Alejandro Toledo, cija vlada je imala nekoliko velikih kriza, poput teroristickih napada grupe Sendero Luminoso (Osvjetljeni Put) u 2003. Nakon kraja vojne vlasti, sadašnji predsjednik služi prvi mandat, i gotovo dovodi Peru na rub bankrota. Od 1990. do 2000. Peruom je autoritarno vladao Alberto Fujimori.
PARAGVAJ
Paragvaj je država na prijelazu južnog u središnji dio Južne Amerike, bez izlaza na more. Na sjeverozapadu graniči s Bolivijom, na sjeveroistoku s Brazilomte na jugozapadu s Argentinom. Uz Boliviju je jedina država na kontinentu bez izlaza na more ili ocean.
Paragvaj je država na prijelazu južnog u središnji dio Južne Amerike, bez izlaza na more. Na sjeverozapadu graniči s Bolivijom, na sjeveroistoku s Brazilomte na jugozapadu s Argentinom. Uz Boliviju je jedina država na kontinentu bez izlaza na more ili ocean.
Rijeka Paragvaj dijeli zemlju na dva dijela: na sjeverozapadu je ravni i rijetko naseljeni Gran Chaco, dok je istok reljefno raznolikiji (na jugoistoku se nalazi najviši vrh, Cerro Pero, visok 842 m) i naseljeniji (u njemu živi 95% paragvajskog stanovništva).
Klima je u Gran Chacu tropska s velikim varijacijama temperature, a na istoku suptropska.
Europljani su stigli na ovo područje početkom 16. stoljeća, a 1537. Španjolci su osnovali Asunción koji je ubrzo postao središte kolonijalne pokrajine.Isusovci su kroz mrežu misija kolonizirali ostatak istočnog Paragvaja (Isusovačke misije u Paragvaju), ali su u drugoj polovici 18. stoljeća istjerani. Godine1776. cijelo je područje postalo dio Potkraljevstva Rio de la Plata sa sjedištem u Buenos Airesu. Paragvaj je proglasio neovisnost zbacivši lokalne španjolske vlasti 15. svibnja 1811.
Rat trojnog saveza kojeg je zemlja od 1864. do 1870. vodila protiv Brazila, Argentine i Urugvaja gotovo ju je uništio. Izgubila je dvije trećine muškog stanovništva i 140.000 km² teritorija. Sljedećih pola stoljeća Paragvaj je gospodarski stagnirao. U Ratu za Chaco od 1932. do 1935. uspio je obraniti zapadni dio zemlje od bolivijskog napada. Od 1954. do 1989. zemljom je vladao diktator Alfredo Stroessner, isprva blizak SAD-u, a kasnije Brazilu. Razvoj demokracije koče korupcija i nedostatak demokratske političke kulture.
KOLUMBIA
Kolumbija je država na sjeverozapadu Južne Amerike. Na sjeveru izlazi na Karipsko more, na zapadu na Tihi ocean, a graniči na sjeveroistoku s Panamom, na istoku s Venecuelom, na jugoistoku s Brazilom te na jugu s Peruom i Ekvadorom.
Kolumbija se administrativno sastoji od 32 departmana: Amazonas, Antioquia, Arauca, Atlántico, Bolívar, Boyacá, Caldas, Caquetá, Casanare, Cauca, Cesar, Chocó, Córdoba, Cundinamarca, Guainía, Guajira, Guaviare, Huila, Magdalena, Meta, Nariño, Norte de Santander, Putumayo, Quindío, Risaralda, San Andrés, Santander, Sucre, Tolima, Valle del Cauca, Vaupés, Vichada
Kolumbija je država na sjeverozapadu Južne Amerike. Na sjeveru izlazi na Karipsko more, na zapadu na Tihi ocean, a graniči na sjeveroistoku s Panamom, na istoku s Venecuelom, na jugoistoku s Brazilom te na jugu s Peruom i Ekvadorom.
Kolumbija se administrativno sastoji od 32 departmana: Amazonas, Antioquia, Arauca, Atlántico, Bolívar, Boyacá, Caldas, Caquetá, Casanare, Cauca, Cesar, Chocó, Córdoba, Cundinamarca, Guainía, Guajira, Guaviare, Huila, Magdalena, Meta, Nariño, Norte de Santander, Putumayo, Quindío, Risaralda, San Andrés, Santander, Sucre, Tolima, Valle del Cauca, Vaupés, Vichada
GVAJANA
Gvajana se sastoji od tri zemljopisne regije: uske i plodne obalne nizine u kojoj živi većina stanovništva; pojasa bijelog pješčanog tla koji je u unutrašnjosti pokriven džunglom i sadrži glavninu rudnih bogatstava zemlje te brdovite unutrašnjosti koja se izdiže prema brazilskoj granici, a u njoj se nalazi i najviši vrh zemlje, Roraima (2835 m) na tromeđi Gvajane, Brazila i Venezuele. Najveće rijeke su Essequibo, Demerara, Berbice i Corentyne na granici sa Surinamom. Na ušću Essequiba nalazi se nekoliko većih otoka. Klima je tropska, uglavnom vruća i vlažna, a uz obalu je ublažavaju sjeveroistočni pasati. Kišna su razdoblja od svibnja do sredine kolovoza i od sredine studenog do sredine siječnja.
U vrijeme dolaska prvih Europljana na područje Gvajane oko godine 1500. ovdje su živjela indijanska plemena Arawak i Carib. Nizozemci su prvi osnovali veća naselja početkom 17. stoljeća i to tri odvojene kolonije, Essequibo (1616.), Berbice (1627.) i Demerara (1752.), a krajem 18. stoljeća područjem je zavladala Velika Britanija (Nizozemci su formalno prepustili kolonije 1814.) Godine 1831. sve su tri ujedinjene u Britansku Gvajanu.
Ukidanje ropstva 1834. dovelo je do naseljavanja crnaca u urbanim područjima i dolaska najamnih radnika iz Indije, Kine i Portugala za rad na plantažama šećerne trske. Etničko-kulturna podjela među skupima zadržala se do danas i u gvajanskoj je povijesti ponekad bila izvorom političkih razmirica. Zemlja je postala neovisnom 1966. zadržavši članstvo u Commonwealthu, a 1970. je u sklopu zaokreta prema socijalističkom uređenju gospodarstva službeno proglašena Kooperativnom Republikom.
Gvajana se sastoji od tri zemljopisne regije: uske i plodne obalne nizine u kojoj živi većina stanovništva; pojasa bijelog pješčanog tla koji je u unutrašnjosti pokriven džunglom i sadrži glavninu rudnih bogatstava zemlje te brdovite unutrašnjosti koja se izdiže prema brazilskoj granici, a u njoj se nalazi i najviši vrh zemlje, Roraima (2835 m) na tromeđi Gvajane, Brazila i Venezuele. Najveće rijeke su Essequibo, Demerara, Berbice i Corentyne na granici sa Surinamom. Na ušću Essequiba nalazi se nekoliko većih otoka. Klima je tropska, uglavnom vruća i vlažna, a uz obalu je ublažavaju sjeveroistočni pasati. Kišna su razdoblja od svibnja do sredine kolovoza i od sredine studenog do sredine siječnja.
U vrijeme dolaska prvih Europljana na područje Gvajane oko godine 1500. ovdje su živjela indijanska plemena Arawak i Carib. Nizozemci su prvi osnovali veća naselja početkom 17. stoljeća i to tri odvojene kolonije, Essequibo (1616.), Berbice (1627.) i Demerara (1752.), a krajem 18. stoljeća područjem je zavladala Velika Britanija (Nizozemci su formalno prepustili kolonije 1814.) Godine 1831. sve su tri ujedinjene u Britansku Gvajanu.
Ukidanje ropstva 1834. dovelo je do naseljavanja crnaca u urbanim područjima i dolaska najamnih radnika iz Indije, Kine i Portugala za rad na plantažama šećerne trske. Etničko-kulturna podjela među skupima zadržala se do danas i u gvajanskoj je povijesti ponekad bila izvorom političkih razmirica. Zemlja je postala neovisnom 1966. zadržavši članstvo u Commonwealthu, a 1970. je u sklopu zaokreta prema socijalističkom uređenju gospodarstva službeno proglašena Kooperativnom Republikom.
EKVADOR
Kada su Inke u 15. stoljeću osvojili današnji Ekvador i uključili ga u svoje carstvo u njemu su već dugo postojale napredne staroameričke kulture. Španjolska je zauzela ovo područje 1534. godine i novi su doseljenici postali društvena elita. Indijanci su ubrzo desetkovani zaraznim bolestima, a bili su i prisiljavani na rad za Španjolske veleposjednike.
Godine 1822. Ekvador dobiva neovisnost od Španjolske i postaje dio Velike Kolumbije pod vodstvom Simona Bolivara. Ova se država 1830. raspada na Kolumbiju, Venecuelu i Ekvador.
Devetnesto stoljeće je u povijesti Ekvadora poznato po slabosti države i nestabilnosti. Do liberalne pobune Eloy Alfaroa 1895. zemljom uglavnom vladaju predsjednici povezani s Katoličkom crkvom.
Između 1904. i 1942. Ekvador u ratovima sa susjedima gubi velik dio teritorija. Najveći i najvažniji bio je rat s Peruom 1941. godine koji je formalno završen tek 1998. kada je Ekvador priznao gubitak svojih istočnih podru
Kada su Inke u 15. stoljeću osvojili današnji Ekvador i uključili ga u svoje carstvo u njemu su već dugo postojale napredne staroameričke kulture. Španjolska je zauzela ovo područje 1534. godine i novi su doseljenici postali društvena elita. Indijanci su ubrzo desetkovani zaraznim bolestima, a bili su i prisiljavani na rad za Španjolske veleposjednike.
Godine 1822. Ekvador dobiva neovisnost od Španjolske i postaje dio Velike Kolumbije pod vodstvom Simona Bolivara. Ova se država 1830. raspada na Kolumbiju, Venecuelu i Ekvador.
Devetnesto stoljeće je u povijesti Ekvadora poznato po slabosti države i nestabilnosti. Do liberalne pobune Eloy Alfaroa 1895. zemljom uglavnom vladaju predsjednici povezani s Katoličkom crkvom.
Između 1904. i 1942. Ekvador u ratovima sa susjedima gubi velik dio teritorija. Najveći i najvažniji bio je rat s Peruom 1941. godine koji je formalno završen tek 1998. kada je Ekvador priznao gubitak svojih istočnih podru
CILE
Pustinja Atacama na severu zemlje sadrži velika mineralna bogatstva, naročito bakar i nitrate.
Najveći dio stanovništva i poljoprivrednog zemljišta koncentrisani su u relativno maloj središnoj dolini u kojoj se nalazi i glavni grad Santiago. Ova je regija i istorijsko središte Čilea iz koje se zemlja širila prema severu i jugu.
Južni Čile bogat je šumama i pašnjacima, a reljefom dominira niz vulkana i jezera. Južna je obala lavirint fjordova, zalieva, prolaza, te zavojitih poluostrvoa i ostrvoa. Istočnu granicu zemlje čine Ande u kojima se nalazi najviši vrh Nevado Ojos del Salado (6.880 m).
Čile kontroliše i Uskršnji otok, najistočnije ostrvo Polinezije, te Ostrvo Robinsona Crusoea u arhipelagu Juan Fernández. Polaže pravo i na velik dio Antarktike.
Pustinja Atacama na severu zemlje sadrži velika mineralna bogatstva, naročito bakar i nitrate.
Najveći dio stanovništva i poljoprivrednog zemljišta koncentrisani su u relativno maloj središnoj dolini u kojoj se nalazi i glavni grad Santiago. Ova je regija i istorijsko središte Čilea iz koje se zemlja širila prema severu i jugu.
Južni Čile bogat je šumama i pašnjacima, a reljefom dominira niz vulkana i jezera. Južna je obala lavirint fjordova, zalieva, prolaza, te zavojitih poluostrvoa i ostrvoa. Istočnu granicu zemlje čine Ande u kojima se nalazi najviši vrh Nevado Ojos del Salado (6.880 m).
Čile kontroliše i Uskršnji otok, najistočnije ostrvo Polinezije, te Ostrvo Robinsona Crusoea u arhipelagu Juan Fernández. Polaže pravo i na velik dio Antarktike.
BRAZIL
Među povjesničarima vlada mišljenje da su područje današnjeg Brazila naselili polunomadski narodi 10.000 godina prije prvog iskrcavanja portugalskih istraživača 1500. godine, koje je predvodio Pedro Álvares Cabral.
Tijekom iduća tri stoljeća, područje Brazila su naseljavali Portugalci i izrabljivali prirodna dobra, u početku je to bilo većinom drvo pernambuco (drvo brazil ili Pau-Brasil), a onda su se u velikoj količini počele stvarati plantaže šećerne trske i kave. Također je u to vrijeme jedna od važnijih aktivnosti bila i rudarstvo (većinom se vadilo zlato). U početku se kao radna snaga koristilo porobljeno indijansko stanovništvo, a poslije 1550. godine i afričko.
1808. godine, kraljica Marija I. od Portugala (Maria I de Portugal) i njezin sin i regent, budući kralj Ivan VI. od Portugala (João VI de Portugal), su se bježeći pred Napoleonovom vojskom preselili u Rio de Janeiro, zajedno sa kraljevskom obitelji, plemstvom i vladom. Ovo je jedini zabilježeni prekokontinentalni premještaj kraljevske obitelji.
Iako se kraljevska obitelj vratila u Portugal 1821. godine, za ovo vrijeme je Brazil prosperirao, što ga je podiglo do statusa ujedinjenog kraljevstva pod vlašću portugalske krune. Princ regent Dom Pedro I. (kasnije poznat kao Pedro IV. od Portugala) je proglasio neovisnost 7. rujna 1822. godine, čime je osnovao Brazilsko Carstvo.
Ropstvo je ukinuto 1888. "Zlatnim zakonom" kojeg je stvorila princeza Izabela, a intenzivno doseljavanje iz Europe je stvorilo osnovu za razvitak industrijalizacije. Pedra I. je nasljedio njegov sin Pedro II. koji se u starijoj dobi odrekao prijetolja kako bi izbjegao mogući građanski rat između vojske i mornarice. Time je proglašena federalna republika, službenog imena Republika Sjedinjenih Brazilskih Država, koju je proglasio feldmaršal Deodoro da Fonseca, 15. studenog 1889.
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, Brazil je privukao više od 5 milijuna europskih i japanskih imigranata. U tom razdoblju se događa snažna industrijalizacija Brazila i razvoj unutrašnjosti. U dvadesetom stoljeću diktatura je tri puta vladala Brazilom: od 1930–1934 i 1937–1945 pod vodstvom Getúlija Vargasa i od 1964–1985 pod vodstvom vojne hunte koju su poduprijele SAD. Od 1985. godine, Brazil je demokratska predsjednička republika.
Među povjesničarima vlada mišljenje da su područje današnjeg Brazila naselili polunomadski narodi 10.000 godina prije prvog iskrcavanja portugalskih istraživača 1500. godine, koje je predvodio Pedro Álvares Cabral.
Tijekom iduća tri stoljeća, područje Brazila su naseljavali Portugalci i izrabljivali prirodna dobra, u početku je to bilo većinom drvo pernambuco (drvo brazil ili Pau-Brasil), a onda su se u velikoj količini počele stvarati plantaže šećerne trske i kave. Također je u to vrijeme jedna od važnijih aktivnosti bila i rudarstvo (većinom se vadilo zlato). U početku se kao radna snaga koristilo porobljeno indijansko stanovništvo, a poslije 1550. godine i afričko.
1808. godine, kraljica Marija I. od Portugala (Maria I de Portugal) i njezin sin i regent, budući kralj Ivan VI. od Portugala (João VI de Portugal), su se bježeći pred Napoleonovom vojskom preselili u Rio de Janeiro, zajedno sa kraljevskom obitelji, plemstvom i vladom. Ovo je jedini zabilježeni prekokontinentalni premještaj kraljevske obitelji.
Iako se kraljevska obitelj vratila u Portugal 1821. godine, za ovo vrijeme je Brazil prosperirao, što ga je podiglo do statusa ujedinjenog kraljevstva pod vlašću portugalske krune. Princ regent Dom Pedro I. (kasnije poznat kao Pedro IV. od Portugala) je proglasio neovisnost 7. rujna 1822. godine, čime je osnovao Brazilsko Carstvo.
Ropstvo je ukinuto 1888. "Zlatnim zakonom" kojeg je stvorila princeza Izabela, a intenzivno doseljavanje iz Europe je stvorilo osnovu za razvitak industrijalizacije. Pedra I. je nasljedio njegov sin Pedro II. koji se u starijoj dobi odrekao prijetolja kako bi izbjegao mogući građanski rat između vojske i mornarice. Time je proglašena federalna republika, službenog imena Republika Sjedinjenih Brazilskih Država, koju je proglasio feldmaršal Deodoro da Fonseca, 15. studenog 1889.
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, Brazil je privukao više od 5 milijuna europskih i japanskih imigranata. U tom razdoblju se događa snažna industrijalizacija Brazila i razvoj unutrašnjosti. U dvadesetom stoljeću diktatura je tri puta vladala Brazilom: od 1930–1934 i 1937–1945 pod vodstvom Getúlija Vargasa i od 1964–1985 pod vodstvom vojne hunte koju su poduprijele SAD. Od 1985. godine, Brazil je demokratska predsjednička republika.
BOLIVIJA
Među prvim indijanskim kulturama na području današnje Bolivije razvila se Tiwanaku kultura uz južnu obalu jezera Titicaca, u 2. veku pre Hrista. Uprkos razvijenim arhitektonskim i poljoprivrednim umećima ova je kultura nestala oko 1200. Otprilike istovremeno nastaju kulture Moxos u istočnim ravnicama i Mollos u severnom delu zemlje, koje nestaju pre početka 13. veka. Oko 1450. u ovo područje prodiru Inke i pripajaju ga vlastitom carstvu, sve do španskog osvajanja 1525.
Tokom španske kolonijalne vlasti ovo se područje naziva "gornjim Peruom" i pod upravom je potkralja u Limi. Bolivijski rudnici srebra donose bogatstvo kolonizatorima. Kao radna snaga služe porobljeni Indijanci.
Otpor kolonijalnoj vlasti počinje u vreme Napoleonskih ratova zbog kojih je oslabio španski uticaj. Iako je nezavisnost proglašena 1809. trebalo je proći 16 godina sukoba pre uspostave republike, 6. avgusta 1825. Slabost i politička podeljenost dovode do gubitka obalnog područja u ratu sa Čileom (1879–1883). Bolivija ostaje bez izlaza na more i jedino joj visoka cena srebra na svetskom tržištu omogućuje delimičan napredak i stabilnost. Početkom 20. veka vodeće mesto u izvozu dobija kositar.
Loši životni uslovi većine stanovništva, uglavnom domorodačkog porekla primoranog na težak rad primitivnim načinima, te poraz u ratu sa Paragvajom (1932–1935) označavaju prekretnicu u politici i početak uspona revolucionarnog pokreta.
Nacionalni Revolucionarni Pokret (MNR) dobija izbore 1951. Vlast im uskraćuje pobedu, pa MNR podiže uspešnu revoluciju 1952. i pokreće temeljite promene: poljoprivrednu reformu, obrazovanje i nacionalizaciju najvećih rudnika. Međutim, to je i početak razdoblja političkih neslaganja i smena političkih i vojnih vlasti (hunte), obeleženo kršenjem ljudskih prava, korupcijom, ekonomskom krizom i trgovinom droge.
Zaokret počinje 1993. liberalizacijom privrede i "kapitalizacijskim" programom kojim su investitori (uglavnom strani) dobili 50% vrednosti važnih preduzeća uz obavezu kapitalnih ulaganja. Provode se i antikorupcijski i socijalni programi. Najveću prepreku naporima za oporavak privrede predstavljaju uzgajivači koke - sredinom 1990ih Bolivija je među najvećim svetskim dobavljačima kokaina. Višegodišnjim naporima specijalnih policijskih snaga smanjena je prizvodnja droge.
2001. dolazi do novih protesta zbog vladinog pokušaja privatizacije svih izvora vode (prema savetu Svetske banke) što je dovelo do ogromnog povećanja cene pitke vode u nekim područjima (grad Cochabamba). Ovakav potez naišao je na opravdano protivljenje već i ovako siromašnog stanovništva. Bolivija i dalje ostaje pod pritiskom pogrešnih političkih poteza, socijalnih nemira i rastuće zaduženosti.
Među prvim indijanskim kulturama na području današnje Bolivije razvila se Tiwanaku kultura uz južnu obalu jezera Titicaca, u 2. veku pre Hrista. Uprkos razvijenim arhitektonskim i poljoprivrednim umećima ova je kultura nestala oko 1200. Otprilike istovremeno nastaju kulture Moxos u istočnim ravnicama i Mollos u severnom delu zemlje, koje nestaju pre početka 13. veka. Oko 1450. u ovo područje prodiru Inke i pripajaju ga vlastitom carstvu, sve do španskog osvajanja 1525.
Tokom španske kolonijalne vlasti ovo se područje naziva "gornjim Peruom" i pod upravom je potkralja u Limi. Bolivijski rudnici srebra donose bogatstvo kolonizatorima. Kao radna snaga služe porobljeni Indijanci.
Otpor kolonijalnoj vlasti počinje u vreme Napoleonskih ratova zbog kojih je oslabio španski uticaj. Iako je nezavisnost proglašena 1809. trebalo je proći 16 godina sukoba pre uspostave republike, 6. avgusta 1825. Slabost i politička podeljenost dovode do gubitka obalnog područja u ratu sa Čileom (1879–1883). Bolivija ostaje bez izlaza na more i jedino joj visoka cena srebra na svetskom tržištu omogućuje delimičan napredak i stabilnost. Početkom 20. veka vodeće mesto u izvozu dobija kositar.
Loši životni uslovi većine stanovništva, uglavnom domorodačkog porekla primoranog na težak rad primitivnim načinima, te poraz u ratu sa Paragvajom (1932–1935) označavaju prekretnicu u politici i početak uspona revolucionarnog pokreta.
Nacionalni Revolucionarni Pokret (MNR) dobija izbore 1951. Vlast im uskraćuje pobedu, pa MNR podiže uspešnu revoluciju 1952. i pokreće temeljite promene: poljoprivrednu reformu, obrazovanje i nacionalizaciju najvećih rudnika. Međutim, to je i početak razdoblja političkih neslaganja i smena političkih i vojnih vlasti (hunte), obeleženo kršenjem ljudskih prava, korupcijom, ekonomskom krizom i trgovinom droge.
Zaokret počinje 1993. liberalizacijom privrede i "kapitalizacijskim" programom kojim su investitori (uglavnom strani) dobili 50% vrednosti važnih preduzeća uz obavezu kapitalnih ulaganja. Provode se i antikorupcijski i socijalni programi. Najveću prepreku naporima za oporavak privrede predstavljaju uzgajivači koke - sredinom 1990ih Bolivija je među najvećim svetskim dobavljačima kokaina. Višegodišnjim naporima specijalnih policijskih snaga smanjena je prizvodnja droge.
2001. dolazi do novih protesta zbog vladinog pokušaja privatizacije svih izvora vode (prema savetu Svetske banke) što je dovelo do ogromnog povećanja cene pitke vode u nekim područjima (grad Cochabamba). Ovakav potez naišao je na opravdano protivljenje već i ovako siromašnog stanovništva. Bolivija i dalje ostaje pod pritiskom pogrešnih političkih poteza, socijalnih nemira i rastuće zaduženosti.
ARGENTINA
Područje današnje Argentine bilo je rijetko naseljeno prije dolaska europskih kolonista. Indijanski narod Diaguita živio je na prostoru sjeverozapadne Argentine, uz rub Carstva Inka, a nešto istočnije narod Guaraní.
Prvi Europljani pod vodstvom Ameriga Vespuccia dolaze 1502. Španjolci uspostavljaju stalnu koloniju na mjestu današnjeg Buenos Airesa 1580, kao dio Potkraljevstva Peru. Nakon uspostavljanja Potkraljevstva Rió de la Plata 1776. koje je obuhvaćalo današnje države Argentinu, Paragvaj, Urugvaj i veći dio Bolivije, Buenos Aires postaje važna luka. Zbog proizvodnje privrednih dobara i iz političkih razloga postupno se razvija u jedan od najvažnijih trgovačkih centara u regiji.
Potkraljevstvo se nakon kratkog vremena raspalo zbog unutrašnjih neslaganja i manjka potpore iz Španjolske kada je Napoleon Bonaparte srušio Španjolsko kraljevstvo.
Neuspjeli britanski pokušaj invazije 1806.-1807. osnažio je samopouzdanje stanovništva. Buenos Aires 1810. formira vlastitu huntu i poziva ostale pokrajine da se pridruže. Različiti politički pogledi odugovlače formalnu objavu neovisnosti, a u međuvremenu Paragvaj proglašava vlastitu neovisnost. Konačno 9. srpnja 1816. Kongres proglašava neovisnost od Španjolske.
U drugoj polovici 19. stoljeća Argentina se razvija zahvaljujući modernijim poljoprivrednih tehnikama i izlasku na svjetsko tržište. U to vrijeme zajedno sa Brazilom i Urugvajom vodi rat protiv Paragvaja (1865 - 1870).
Većim dijelom kasnije povijesti izmjenjuju se vlasti i vojne diktature. Socijalne i političke prilike dovode do uspona Juana Peróna koji dolazi na vlast 1946 i provodi agresivnu politiku osnaživanja države. Veliku podršku dobiva od supruge Eve Perón, poznatije kao Evita Perón. Perónov drugi mandat prekida vojna grupa predvođena Eduardom Lonardijem 1955. i Perón odlazi u progonstvo no ostaje popularan u Argentini.
Tijekom 1960ih godina izmjenjuju se vojne i civilne vlasti, pokušavajući se nositi sa smanjenim ekonomskim rastom i socijalnim problemima. Cijelo desetljeće traju sukobi peronista i antiperonista. Uz potporu pristaša Perón se vraća iz progonstva i osvaja pobjedu na izborima 1973. Umire 1974. a vlast ubrzo preuzimaju militaristi. Država ostaje pod pritiskom ekonomskih problema i rastućeg terorizma.
Ponovo slijedi razdoblje diktature u kojem vojska provodi oštre mjere protiv svih koji joj se protive. Proces je poznat pod nazivom "prljavi rat" i odnosi velik broj života uz kršenje ljudskih prava. Konzervativnije liste navode između 10 000 i 30 000 "nestalih" osoba - uhićenih i potajno ubijenih bez suđenja u razdoblju 1976.-1983. Militaristički režim osim protivljenja stanovništva dolazi u krizu i zbog nerješavanja ekonomskih problema, korupcije, te poraza od Ujedinjenog Kraljevstva u ratu za Falklandske otoke 1982. Pod pritiskom javnosti dozvoljava se osnivanje političkih stranaka, polako vraćaju političke slobode, te 1983. raspisuju demokratski izbori.
Područje današnje Argentine bilo je rijetko naseljeno prije dolaska europskih kolonista. Indijanski narod Diaguita živio je na prostoru sjeverozapadne Argentine, uz rub Carstva Inka, a nešto istočnije narod Guaraní.
Prvi Europljani pod vodstvom Ameriga Vespuccia dolaze 1502. Španjolci uspostavljaju stalnu koloniju na mjestu današnjeg Buenos Airesa 1580, kao dio Potkraljevstva Peru. Nakon uspostavljanja Potkraljevstva Rió de la Plata 1776. koje je obuhvaćalo današnje države Argentinu, Paragvaj, Urugvaj i veći dio Bolivije, Buenos Aires postaje važna luka. Zbog proizvodnje privrednih dobara i iz političkih razloga postupno se razvija u jedan od najvažnijih trgovačkih centara u regiji.
Potkraljevstvo se nakon kratkog vremena raspalo zbog unutrašnjih neslaganja i manjka potpore iz Španjolske kada je Napoleon Bonaparte srušio Španjolsko kraljevstvo.
Neuspjeli britanski pokušaj invazije 1806.-1807. osnažio je samopouzdanje stanovništva. Buenos Aires 1810. formira vlastitu huntu i poziva ostale pokrajine da se pridruže. Različiti politički pogledi odugovlače formalnu objavu neovisnosti, a u međuvremenu Paragvaj proglašava vlastitu neovisnost. Konačno 9. srpnja 1816. Kongres proglašava neovisnost od Španjolske.
U drugoj polovici 19. stoljeća Argentina se razvija zahvaljujući modernijim poljoprivrednih tehnikama i izlasku na svjetsko tržište. U to vrijeme zajedno sa Brazilom i Urugvajom vodi rat protiv Paragvaja (1865 - 1870).
Većim dijelom kasnije povijesti izmjenjuju se vlasti i vojne diktature. Socijalne i političke prilike dovode do uspona Juana Peróna koji dolazi na vlast 1946 i provodi agresivnu politiku osnaživanja države. Veliku podršku dobiva od supruge Eve Perón, poznatije kao Evita Perón. Perónov drugi mandat prekida vojna grupa predvođena Eduardom Lonardijem 1955. i Perón odlazi u progonstvo no ostaje popularan u Argentini.
Tijekom 1960ih godina izmjenjuju se vojne i civilne vlasti, pokušavajući se nositi sa smanjenim ekonomskim rastom i socijalnim problemima. Cijelo desetljeće traju sukobi peronista i antiperonista. Uz potporu pristaša Perón se vraća iz progonstva i osvaja pobjedu na izborima 1973. Umire 1974. a vlast ubrzo preuzimaju militaristi. Država ostaje pod pritiskom ekonomskih problema i rastućeg terorizma.
Ponovo slijedi razdoblje diktature u kojem vojska provodi oštre mjere protiv svih koji joj se protive. Proces je poznat pod nazivom "prljavi rat" i odnosi velik broj života uz kršenje ljudskih prava. Konzervativnije liste navode između 10 000 i 30 000 "nestalih" osoba - uhićenih i potajno ubijenih bez suđenja u razdoblju 1976.-1983. Militaristički režim osim protivljenja stanovništva dolazi u krizu i zbog nerješavanja ekonomskih problema, korupcije, te poraza od Ujedinjenog Kraljevstva u ratu za Falklandske otoke 1982. Pod pritiskom javnosti dozvoljava se osnivanje političkih stranaka, polako vraćaju političke slobode, te 1983. raspisuju demokratski izbori.
mardi 12 février 2013
SJEDINJENE MEKSICKE DRZAVE
Sjedinjene Meksičke Države (španjolski Estados Unidos Mexicanos), ili kraće Meksiko, država su u Sjevernoj Americi, koja graniči na sjeveru sa Sjedinjenim Američkim Državama, na jugoistoku sa Gvatemalom, Belizeom i Karipskim morem, na zapadu s Tihim oceanom, a na istoku s Meksičkim zaljevom. Po ustavnom uređenju, Meksiko je federalna republika koja se sastoji od 31 savezne države i jednog federalnog distrikta (México, D. F.).
S površinom od gotovo 2 milijuna kvadratnih kilometara, Meksiko je peta država po veličini u Americi i četrnaesta u svijetu. Po ukupnom broju stanovnika, Meksiko se nalazi na jedanaestom mjestu najnaseljenijih zemalja svijeta, a po broju izvornih govornika španjolskog nalazi se na prvom mjestu.
Sjedinjene Meksičke Države (španjolski Estados Unidos Mexicanos), ili kraće Meksiko, država su u Sjevernoj Americi, koja graniči na sjeveru sa Sjedinjenim Američkim Državama, na jugoistoku sa Gvatemalom, Belizeom i Karipskim morem, na zapadu s Tihim oceanom, a na istoku s Meksičkim zaljevom. Po ustavnom uređenju, Meksiko je federalna republika koja se sastoji od 31 savezne države i jednog federalnog distrikta (México, D. F.).
S površinom od gotovo 2 milijuna kvadratnih kilometara, Meksiko je peta država po veličini u Americi i četrnaesta u svijetu. Po ukupnom broju stanovnika, Meksiko se nalazi na jedanaestom mjestu najnaseljenijih zemalja svijeta, a po broju izvornih govornika španjolskog nalazi se na prvom mjestu.
CALIFORNIA
Od 1854. glavni grad Kalifornije je Sacramento. Najvažniji gradovi su Los Angeles, drugi po broju stanovnika grad u SAD-u, a s okolnim mjestima jedno od najvećih metropolitskih područja na svijetu, zatim San Francisco kao središte šireg naseljenog područja oko zaljeva San Francisca, Zaljevsko područje San Francisca.
Drugi važni gradovi su San Diego, San Jose, Oakland, Santa Barbara, Ventura, Anaheim, Santa Ana, Newport Beach i San Bernardino.
Od 1854. glavni grad Kalifornije je Sacramento. Najvažniji gradovi su Los Angeles, drugi po broju stanovnika grad u SAD-u, a s okolnim mjestima jedno od najvećih metropolitskih područja na svijetu, zatim San Francisco kao središte šireg naseljenog područja oko zaljeva San Francisca, Zaljevsko područje San Francisca.
Drugi važni gradovi su San Diego, San Jose, Oakland, Santa Barbara, Ventura, Anaheim, Santa Ana, Newport Beach i San Bernardino.
KANADA
Kanada je površinom od 9.984.670 km² druga po veličini zemlja na svijetu (prva je Rusija). Nalazi se na sjeveru sjevernoameričkog kontinenta, graniči sa SAD-om na jugu i sjeveru (Aljaska), na zapadu izlazi na Tihi ocean, a na istoku na Atlantski ocean. Glavni grad Kanade je Ottawa. Toronto je glavno gospodarsko središte. Ostali važni gradovi su Montreal (najveći grad francuske Kanade), Vancouver, Edmonton i Calgary. Prema popisu iz 2001. ima 30.007.094 stanovnika (3.3 na km²)
Kanada je nastala kao unija britanskih kolonija na sjevernoameričkom kontinentu. Kao federalna unija sa statusom dominiona sastoji se od deset provincija i tri teritorija. Kanada je 1867. na miran način dobila samostalnost od Velike Britanije.
Kanada je parlamentarna demokracija i ustavna monarhija sa kraljicom Elizabetom II. kao monarhom. Kanada je multikulturalna država sa dva službena jezika: engleskim i francuskim. Kanada je jedna od zemalja sa najrazvijenijim gospodarstvom. Temelj gospodarstva čine velika prirodna bogatstva i trgovina posebice sa SAD-om u sklopu NAFTA-e. Kanada je članica G8 i NATO-a.
Kanada je površinom od 9.984.670 km² druga po veličini zemlja na svijetu (prva je Rusija). Nalazi se na sjeveru sjevernoameričkog kontinenta, graniči sa SAD-om na jugu i sjeveru (Aljaska), na zapadu izlazi na Tihi ocean, a na istoku na Atlantski ocean. Glavni grad Kanade je Ottawa. Toronto je glavno gospodarsko središte. Ostali važni gradovi su Montreal (najveći grad francuske Kanade), Vancouver, Edmonton i Calgary. Prema popisu iz 2001. ima 30.007.094 stanovnika (3.3 na km²)
Kanada je nastala kao unija britanskih kolonija na sjevernoameričkom kontinentu. Kao federalna unija sa statusom dominiona sastoji se od deset provincija i tri teritorija. Kanada je 1867. na miran način dobila samostalnost od Velike Britanije.
Kanada je parlamentarna demokracija i ustavna monarhija sa kraljicom Elizabetom II. kao monarhom. Kanada je multikulturalna država sa dva službena jezika: engleskim i francuskim. Kanada je jedna od zemalja sa najrazvijenijim gospodarstvom. Temelj gospodarstva čine velika prirodna bogatstva i trgovina posebice sa SAD-om u sklopu NAFTA-e. Kanada je članica G8 i NATO-a.
SJEDINJENE AMERICKE DRZAVE
Sjedinjene Američke Države, također se često koristi kratica SAD ili engleski USA (United States of America), savezna je republika u središnjoj Sjevernoj Americi, koja se prostire od Atlantika na istoku do Tihog oceana na zapadu. Graniče na kopnu s Kanadom na sjeveru i Meksikom na jugu, dijele morsku granicu s Rusijom na zapadu i posjeduju skup teritorija širom svijeta. Država se sastoji od 50 saveznih država, koje imaju lokalnu autonomiju u skladu s federalnim sustavom. Državljane Sjedinjenih Američkih Država obično nazivamo Amerikancima.
Sjedinjene Američke Države nastale su deklaracijom trinaest britanskih kolonija 1776. godine, kojom one utvrđuju svoju slobodu i nezavisnost.
Sjedinjene Američke Države, također se često koristi kratica SAD ili engleski USA (United States of America), savezna je republika u središnjoj Sjevernoj Americi, koja se prostire od Atlantika na istoku do Tihog oceana na zapadu. Graniče na kopnu s Kanadom na sjeveru i Meksikom na jugu, dijele morsku granicu s Rusijom na zapadu i posjeduju skup teritorija širom svijeta. Država se sastoji od 50 saveznih država, koje imaju lokalnu autonomiju u skladu s federalnim sustavom. Državljane Sjedinjenih Američkih Država obično nazivamo Amerikancima.
Sjedinjene Američke Države nastale su deklaracijom trinaest britanskih kolonija 1776. godine, kojom one utvrđuju svoju slobodu i nezavisnost.
OTKRICE AMERIKE
1492. godine Kristofor Kolumbo je prvi put kročio na Američko tlo. Ovaj događaj se uzima kao datum otkrivanja Amerike, iako danas mnogi historičari prihvataju da su Vikinzi posjećivali Ameriku i ranije. Mnogo kasnije kontinent je nazvan po drugom istraživaču, Amerigo Vespucciju.
12. oktobra 1492, Kristofer je stigao do Amerike sa tri španska broda: Nina, Pinta i Santa Maria. Mislio je da je stigao do Indije i zato se Američki domoroci nazivaju Indijanci . Ustvari došao je do Bahama, a kasnije tokom mjeseca je otplovio do Kube i Hispaniole (današnji Haiti). Tokom svog života još dva puta je bio u Americi, posjetio je i Južno Američki kontinent, ali nikad nije bio u Sjevernoj Americ
Ovaj događaj je od velike važnosti na mnogim poljima. Prvo geografski, jer je naveo ljude u Srednjem vijeku, koji su do tada spaljivali svakog naučnika za iznošenje takve teze, da povjeruju da je Zemlja okrugla. Postoji mišljenje da iako je zvanični stav bio da je Zemlja ravna ploča, Kolumbo nikada ne bi ni krenuo na ovo putovanje da je to vjerovao, niti bi mu Španski kralj Ferdinand i kraljica Izabela to odobrili . Dalje, ovaj događaj je bitan jer zahvaljujući Kolumbu počelo je naseljavanje Amerike Evropljanima i njena kolonizacija. Ovo je rezultiralo značajnim ekonomskin razvitkom i Evrope i Amerike. Osim toga cjelokupna sruktura stanovništva se promijenila, način života, a to je bio i razlog za proijenu imena Evrope u Stari kontinent, a Amerike u Novi Svijet
1492. godine Kristofor Kolumbo je prvi put kročio na Američko tlo. Ovaj događaj se uzima kao datum otkrivanja Amerike, iako danas mnogi historičari prihvataju da su Vikinzi posjećivali Ameriku i ranije. Mnogo kasnije kontinent je nazvan po drugom istraživaču, Amerigo Vespucciju.
12. oktobra 1492, Kristofer je stigao do Amerike sa tri španska broda: Nina, Pinta i Santa Maria. Mislio je da je stigao do Indije i zato se Američki domoroci nazivaju Indijanci . Ustvari došao je do Bahama, a kasnije tokom mjeseca je otplovio do Kube i Hispaniole (današnji Haiti). Tokom svog života još dva puta je bio u Americi, posjetio je i Južno Američki kontinent, ali nikad nije bio u Sjevernoj Americ
Ovaj događaj je od velike važnosti na mnogim poljima. Prvo geografski, jer je naveo ljude u Srednjem vijeku, koji su do tada spaljivali svakog naučnika za iznošenje takve teze, da povjeruju da je Zemlja okrugla. Postoji mišljenje da iako je zvanični stav bio da je Zemlja ravna ploča, Kolumbo nikada ne bi ni krenuo na ovo putovanje da je to vjerovao, niti bi mu Španski kralj Ferdinand i kraljica Izabela to odobrili . Dalje, ovaj događaj je bitan jer zahvaljujući Kolumbu počelo je naseljavanje Amerike Evropljanima i njena kolonizacija. Ovo je rezultiralo značajnim ekonomskin razvitkom i Evrope i Amerike. Osim toga cjelokupna sruktura stanovništva se promijenila, način života, a to je bio i razlog za proijenu imena Evrope u Stari kontinent, a Amerike u Novi Svijet
Inscription à :
Articles (Atom)